Prijem
Mogu li biljke razmišljati?
Odgovor se čini prilično očit, no je li tome baš tako?
Jeste li primijetili kako klincima u mraku obične stvari znaju izgledati strašno? Ja se sjećam da mi je filodendron u kutu sobe izgledao kao dinosaur razjapljenih ralja - a nije me tješila činjenica da nije pretjerano velik, jer mi se varijanta s gutanjem u komadu činila privlačnijom od hranjenja malim zalogajima s dugim intervalima žvakanja (kao što preporučuju nutricionisti). Bilo je tu čudovišnih divova ili dugovratih zmajeva, koji bi na svjetlu postajali obične košulje zakačene na vrata od ormara ili stolne lampe - ali taj filodendron je bio skoro svakonoćna konstanta.
Ne mogu reći da sam umirao od straha, no kad bih se probudi po noći - fakat nisam mogao skužiti što je ta točno ta silueta koja stoji u mojoj sobi. Kasnije me čudio taj jaki osjećaj prisutnosti nečeg (ili nekog) drugog, ali još više me čudilo da nisam uspijevao prepoznati da je crna glava mog dinosaurusa zapravo običan podrapani list filodendrona. Kao da mi je jedna misao obuzela mozak i stopirala centar za uspješnu igru asocijacija u Kviskoteci. Kad bi se upalilo svjetlo, mračna silueta bi bez upozorenja opet postala običan zeleni organ za proizvodnju hrane - i uz najbolju volju u njemu nisam mogao prepoznati čak ni obrise zastrašujućeg prethistorijskog čudovišta.
Nisam baš volio tu biljku, a onda sam pročitao nešto što me još mrvicu i zabrinulo - moj filodendron možda zna o čemu ja razmišljam. Obožavao sam čitati Galaksiju (predratni časopis o popularnoj znanosti iz danas susjedne države) u kojoj je neki lik izvalio da biljke mogu ne samo osjećati ili komunicirati, već i čitati misli. Ako moj filondendron čita moje misli, zna da mi nije baš previsoko na listi najpopularnijih cimera, pa možda odluči promijeniti nešto po tom pitanju. Pitate se što biljka može - vidim da se nije baš pazilo na biologiji - biljke noću proizvode ugljični dioksid. Osim toga, tko je gledao izvornu verziju filma “Stvor“ (koja se, ako se ne varam, kod nas zvala “Stvar“) ili bar “Malu trgovinu užasa“, zna da ima tu još svakakvih mogućnosti.
Kad kao klinac pročitate nešto o tome da biljke osjećaju, nije baš prva stvar koja vam padne na pamet da biljke i autobusi dijele zajedničko svojstvo - nemaju živaca, pa ne mogu ni razmišljati (iako povremeno mogu planuti). No i onda i danas zanimaće nas jedna stvar - kako je dovraga taj lik uspio komunicirati s biljkom? I, ima li u tome ipak nešto istinito. Stvarno, ima li? Spomenuti lik se zove Cleve Backster, ima doktorat iz nečeg, a u svom istraživanju je spajao biljke na detektor laži (nije im mjerio puls, naravno, već električnu vodljivost listova) i napravio je više raznih eksperimenata na njima: davao ima vodu, pomišljao da im pali listove a biljka je reagirala, stvarno palio listove na što je biljka opet ragirala, i još svakakve druge stvari. Na kraju krajeva, i Galaksija je pisala o njemu - očito nije neki totalni bezveznjak. Valjda.
Imamo, dakle, dvije strane - jedni kažu da biljke nikako ne mogu razmišljati, dok drugi tvrde da su neki napravili neke eksperimente i da možda u tome ipak ima nešto. Kome vjerovati? Ako bismo povjerovali ijednima - bili bismo u krivu, čak i da smo u pravu. U znanosti se ne vjeruje, već provjerava.
Prva stvar koja je provjerena je da biljke nemaju živčani sustav poput životinja. Dakle, prvi su u pravu - biljke doista nemaju mozak. Druga stvar koja se provjerila bio je Backsterov eksperiment. Čak je i on sam u svojim zabilješkama navodio da eksperiment nije baš išao glatko - primjerice, biljka zapravo nije reagirala na paljenje sve dok nije počeo paliti list na koji je bio spojen detektor (prirodno, to su zaboravili spomenuti u onom članku u Galaksiji). Kad su drugi pokušali reproducirati njegov eksperiment - nisu uspjeli, a to se u znanosti ne gleda kao njihov neuspjeh, već kao dokaz da postoje ozbiljni problemi s izvornim eksperimentom. Za većinu znanstvenika, to je bilo dovoljno da stave ad acta ideju o biljnoj inteligenciji.
No, ne i za sve. Naime, Stefano Mancuso sa Sveučilišta u Firenci razmišljao je o pogrešnoj percepciji koju imamo o biljkama, samo zato što se one gibaju tako sporo. Analizirajući ubrzane snimke biljaka uočio je puno više sličnosti između biljaka i životinja nego što bi čovjek očekivao. Razlika između dnevnog i noćnog ponašanja se može protumačiti time da biljke - noću spavaju, dok se grupa mladih biljaka u tegli ponašala na način koji bismo mi nazvali - igrom (trenirale su ponašanje kakvo imaju odrasle biljke). No najzanimljivije ponašanje su uočili promatrajući korijen biljke koji se po nakošenoj plohi gibao vrlo slično gibanju crva ili gusjenice - za što je ipak potrebno imati barem nekakav mozak. Promotrili su malo pozornije što se događa u tom korijenu i pronašli da se u nekim njegovim dijelovima troši puno više kisika nego u ostalim dijelovima biljke (mozak troši puno kisika). U tim dijelovima je bila primjetna električna aktivnost - koja je opet izgledala slična aktivnosti u neurona u mozgu. I to nije sve, jer je i otprije poznato da biljke doista komuniciraju i reagiraju jedne na drugu ispuštajući razne kemijske spojeve kojima ili pomažu rođake (koje mogu prepoznati) ili tjeraju nametnike.
Koja je onda razlika između Mancusa i Backstera? Backsterov eksperiment nije uspješno reproduciran, i to je činjenica, stoga je njegova hipoteza o svjesnim biljkama koje osjećaju našu ljutnju odbačena. Mancusove tvrdnje su provjerljive i njegova priča zasad drži vodu. Ako se pronađe drugačiji razlog za onu električnu aktivnost korijena, i on i mi ćemo ga (prije ili kasnije) prihvatiti.
Dakle, iako filodendron nije mogao čitati moje ružne misli, moguće je da je imao inteligenciju veću od tegle u koju je bio posađen. Fantazija o biljkama telepatima je zabavna, ali je mogućnost postojanja rudimentarne inteligencije kod biljaka istinski fascinantna. Baš kao i svaka druga autentična priča o svijetu oko nas.
Odgovor se čini prilično očit, no je li tome baš tako?
Jeste li primijetili kako klincima u mraku obične stvari znaju izgledati strašno? Ja se sjećam da mi je filodendron u kutu sobe izgledao kao dinosaur razjapljenih ralja - a nije me tješila činjenica da nije pretjerano velik, jer mi se varijanta s gutanjem u komadu činila privlačnijom od hranjenja malim zalogajima s dugim intervalima žvakanja (kao što preporučuju nutricionisti). Bilo je tu čudovišnih divova ili dugovratih zmajeva, koji bi na svjetlu postajali obične košulje zakačene na vrata od ormara ili stolne lampe - ali taj filodendron je bio skoro svakonoćna konstanta.
Ne mogu reći da sam umirao od straha, no kad bih se probudi po noći - fakat nisam mogao skužiti što je ta točno ta silueta koja stoji u mojoj sobi. Kasnije me čudio taj jaki osjećaj prisutnosti nečeg (ili nekog) drugog, ali još više me čudilo da nisam uspijevao prepoznati da je crna glava mog dinosaurusa zapravo običan podrapani list filodendrona. Kao da mi je jedna misao obuzela mozak i stopirala centar za uspješnu igru asocijacija u Kviskoteci. Kad bi se upalilo svjetlo, mračna silueta bi bez upozorenja opet postala običan zeleni organ za proizvodnju hrane - i uz najbolju volju u njemu nisam mogao prepoznati čak ni obrise zastrašujućeg prethistorijskog čudovišta.
Nisam baš volio tu biljku, a onda sam pročitao nešto što me još mrvicu i zabrinulo - moj filodendron možda zna o čemu ja razmišljam. Obožavao sam čitati Galaksiju (predratni časopis o popularnoj znanosti iz danas susjedne države) u kojoj je neki lik izvalio da biljke mogu ne samo osjećati ili komunicirati, već i čitati misli. Ako moj filondendron čita moje misli, zna da mi nije baš previsoko na listi najpopularnijih cimera, pa možda odluči promijeniti nešto po tom pitanju. Pitate se što biljka može - vidim da se nije baš pazilo na biologiji - biljke noću proizvode ugljični dioksid. Osim toga, tko je gledao izvornu verziju filma “Stvor“ (koja se, ako se ne varam, kod nas zvala “Stvar“) ili bar “Malu trgovinu užasa“, zna da ima tu još svakakvih mogućnosti.
Kad kao klinac pročitate nešto o tome da biljke osjećaju, nije baš prva stvar koja vam padne na pamet da biljke i autobusi dijele zajedničko svojstvo - nemaju živaca, pa ne mogu ni razmišljati (iako povremeno mogu planuti). No i onda i danas zanimaće nas jedna stvar - kako je dovraga taj lik uspio komunicirati s biljkom? I, ima li u tome ipak nešto istinito. Stvarno, ima li? Spomenuti lik se zove Cleve Backster, ima doktorat iz nečeg, a u svom istraživanju je spajao biljke na detektor laži (nije im mjerio puls, naravno, već električnu vodljivost listova) i napravio je više raznih eksperimenata na njima: davao ima vodu, pomišljao da im pali listove a biljka je reagirala, stvarno palio listove na što je biljka opet ragirala, i još svakakve druge stvari. Na kraju krajeva, i Galaksija je pisala o njemu - očito nije neki totalni bezveznjak. Valjda.
Imamo, dakle, dvije strane - jedni kažu da biljke nikako ne mogu razmišljati, dok drugi tvrde da su neki napravili neke eksperimente i da možda u tome ipak ima nešto. Kome vjerovati? Ako bismo povjerovali ijednima - bili bismo u krivu, čak i da smo u pravu. U znanosti se ne vjeruje, već provjerava.
Prva stvar koja je provjerena je da biljke nemaju živčani sustav poput životinja. Dakle, prvi su u pravu - biljke doista nemaju mozak. Druga stvar koja se provjerila bio je Backsterov eksperiment. Čak je i on sam u svojim zabilješkama navodio da eksperiment nije baš išao glatko - primjerice, biljka zapravo nije reagirala na paljenje sve dok nije počeo paliti list na koji je bio spojen detektor (prirodno, to su zaboravili spomenuti u onom članku u Galaksiji). Kad su drugi pokušali reproducirati njegov eksperiment - nisu uspjeli, a to se u znanosti ne gleda kao njihov neuspjeh, već kao dokaz da postoje ozbiljni problemi s izvornim eksperimentom. Za većinu znanstvenika, to je bilo dovoljno da stave ad acta ideju o biljnoj inteligenciji.
No, ne i za sve. Naime, Stefano Mancuso sa Sveučilišta u Firenci razmišljao je o pogrešnoj percepciji koju imamo o biljkama, samo zato što se one gibaju tako sporo. Analizirajući ubrzane snimke biljaka uočio je puno više sličnosti između biljaka i životinja nego što bi čovjek očekivao. Razlika između dnevnog i noćnog ponašanja se može protumačiti time da biljke - noću spavaju, dok se grupa mladih biljaka u tegli ponašala na način koji bismo mi nazvali - igrom (trenirale su ponašanje kakvo imaju odrasle biljke). No najzanimljivije ponašanje su uočili promatrajući korijen biljke koji se po nakošenoj plohi gibao vrlo slično gibanju crva ili gusjenice - za što je ipak potrebno imati barem nekakav mozak. Promotrili su malo pozornije što se događa u tom korijenu i pronašli da se u nekim njegovim dijelovima troši puno više kisika nego u ostalim dijelovima biljke (mozak troši puno kisika). U tim dijelovima je bila primjetna električna aktivnost - koja je opet izgledala slična aktivnosti u neurona u mozgu. I to nije sve, jer je i otprije poznato da biljke doista komuniciraju i reagiraju jedne na drugu ispuštajući razne kemijske spojeve kojima ili pomažu rođake (koje mogu prepoznati) ili tjeraju nametnike.
Koja je onda razlika između Mancusa i Backstera? Backsterov eksperiment nije uspješno reproduciran, i to je činjenica, stoga je njegova hipoteza o svjesnim biljkama koje osjećaju našu ljutnju odbačena. Mancusove tvrdnje su provjerljive i njegova priča zasad drži vodu. Ako se pronađe drugačiji razlog za onu električnu aktivnost korijena, i on i mi ćemo ga (prije ili kasnije) prihvatiti.
Dakle, iako filodendron nije mogao čitati moje ružne misli, moguće je da je imao inteligenciju veću od tegle u koju je bio posađen. Fantazija o biljkama telepatima je zabavna, ali je mogućnost postojanja rudimentarne inteligencije kod biljaka istinski fascinantna. Baš kao i svaka druga autentična priča o svijetu oko nas.
